Martin Luther King, Jr.

"I Have a Dream"

delivered 28 August 1963, at the Lincoln Memorial, Washington D.C.

Audio mp3 of Address

[AUTHENTICITY CERTIFIED: Text version below transcribed directly from audio. (2)]

I am happy to join with you today in what will go down in history as the greatest demonstration for freedom in the history of our nation.

Five score years ago, a great American, in whose symbolic shadow we stand today, signed the Emancipation Proclamation. This momentous decree came as a great beacon light of hope to millions of Negro slaves who had been seared in the flames of withering injustice. It came as a joyous daybreak to end the long night of their captivity.

But one hundred years later, the Negro still is not free. One hundred years later, the life of the Negro is still sadly crippled by the manacles of segregation and the chains of discrimination. One hundred years later, the Negro lives on a lonely island of poverty in the midst of a vast ocean of material prosperity. One hundred years later, the Negro is still languished in the corners of American society and finds himself an exile in his own land. And so we've come here today to dramatize a shameful condition.

In a sense we've come to our nation's capital to cash a check. When the architects of our republic wrote the magnificent words of the Constitution and the Declaration of Independence, they were signing a promissory note to which every American was to fall heir. This note was a promise that all men, yes, black men as well as white men, would be guaranteed the "unalienable Rights" of "Life, Liberty and the pursuit of Happiness." It is obvious today that America has defaulted on this promissory note, insofar as her citizens of color are concerned. Instead of honoring this sacred obligation, America has given the Negro people a bad check, a check which has come back marked "insufficient funds."

But we refuse to believe that the bank of justice is bankrupt. We refuse to believe that there are insufficient funds in the great vaults of opportunity of this nation. And so, we've come to cash this check, a check that will give us upon demand the riches of freedom and the security of justice.

We have also come to this hallowed spot to remind America of the fierce urgency of Now. This is no time to engage in the luxury of cooling off or to take the tranquilizing drug of gradualism. Now is the time to make real the promises of democracy. Now is the time to rise from the dark and desolate valley of segregation to the sunlit path of racial justice. Now is the time to lift our nation from the quicksands of racial injustice to the solid rock of brotherhood. Now is the time to make justice a reality for all of God's children.

It would be fatal for the nation to overlook the urgency of the moment. This sweltering summer of the Negro's legitimate discontent will not pass until there is an invigorating autumn of freedom and equality. Nineteen sixty-three is not an end, but a beginning. And those who hope that the Negro needed to blow off steam and will now be content will have a rude awakening if the nation returns to business as usual. And there will be neither rest nor tranquility in America until the Negro is granted his citizenship rights. The whirlwinds of revolt will continue to shake the foundations of our nation until the bright day of justice emerges.

But there is something that I must say to my people, who stand on the warm threshold which leads into the palace of justice: In the process of gaining our rightful place, we must not be guilty of wrongful deeds. Let us not seek to satisfy our thirst for freedom by drinking from the cup of bitterness and hatred. We must forever conduct our struggle on the high plane of dignity and discipline. We must not allow our creative protest to degenerate into physical violence. Again and again, we must rise to the majestic heights of meeting physical force with soul force.

The marvelous new militancy which has engulfed the Negro community must not lead us to a distrust of all white people, for many of our white brothers, as evidenced by their presence here today, have come to realize that their destiny is tied up with our destiny. And they have come to realize that their freedom is inextricably bound to our freedom.

We cannot walk alone.

And as we walk, we must make the pledge that we shall always march ahead.

We cannot turn back.

There are those who are asking the devotees of civil rights, "When will you be satisfied?" We can never be satisfied as long as the Negro is the victim of the unspeakable horrors of police brutality. We can never be satisfied as long as our bodies, heavy with the fatigue of travel, cannot gain lodging in the motels of the highways and the hotels of the cities. We cannot be satisfied as long as the negro's basic mobility is from a smaller ghetto to a larger one. We can never be satisfied as long as our children are stripped of their self-hood and robbed of their dignity by signs stating: "For Whites Only." We cannot be satisfied as long as a Negro in Mississippi cannot vote and a Negro in New York believes he has nothing for which to vote. No, no, we are not satisfied, and we will not be satisfied until "justice rolls down like waters, and righteousness like a mighty stream."¹

I am not unmindful that some of you have come here out of great trials and tribulations. Some of you have come fresh from narrow jail cells. And some of you have come from areas where your quest -- quest for freedom left you battered by the storms of persecution and staggered by the winds of police brutality. You have been the veterans of creative suffering. Continue to work with the faith that unearned suffering is redemptive. Go back to Mississippi, go back to Alabama, go back to South Carolina, go back to Georgia, go back to Louisiana, go back to the slums and ghettos of our northern cities, knowing that somehow this situation can and will be changed.

Let us not wallow in the valley of despair, I say to you today, my friends.

And so even though we face the difficulties of today and tomorrow, I still have a dream. It is a dream deeply rooted in the American dream.

I have a dream that one day this nation will rise up and live out the true meaning of its creed: "We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal."

I have a dream that one day on the red hills of Georgia, the sons of former slaves and the sons of former slave owners will be able to sit down together at the table of brotherhood.

I have a dream that one day even the state of Mississippi, a state sweltering with the heat of injustice, sweltering with the heat of oppression, will be transformed into an oasis of freedom and justice.

I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character.

I have a dream today!

I have a dream that one day, down in Alabama, with its vicious racists, with its governor having his lips dripping with the words of "interposition" and "nullification" -- one day right there in Alabama little black boys and black girls will be able to join hands with little white boys and white girls as sisters and brothers.

I have a dream today!

I have a dream that one day every valley shall be exalted, and every hill and mountain shall be made low, the rough places will be made plain, and the crooked places will be made straight; "and the glory of the Lord shall be revealed and all flesh shall see it together."²

This is our hope, and this is the faith that I go back to the South with.

With this faith, we will be able to hew out of the mountain of despair a stone of hope. With this faith, we will be able to transform the jangling discords of our nation into a beautiful symphony of brotherhood. With this faith, we will be able to work together, to pray together, to struggle together, to go to jail together, to stand up for freedom together, knowing that we will be free one day.

And this will be the day -- this will be the day when all of God's children will be able to sing with new meaning:

My country 'tis of thee, sweet land of liberty, of thee I sing.

Land where my fathers died, land of the Pilgrim's pride,

From every mountainside, let freedom ring!

And if America is to be a great nation, this must become true.

And so let freedom ring from the prodigious hilltops of New Hampshire.

Let freedom ring from the mighty mountains of New York.

Let freedom ring from the heightening Alleghenies of Pennsylvania.

Let freedom ring from the snow-capped Rockies of Colorado.

Let freedom ring from the curvaceous slopes of California.

But not only that:

Let freedom ring from Stone Mountain of Georgia.

Let freedom ring from Lookout Mountain of Tennessee.

Let freedom ring from every hill and molehill of Mississippi.

From every mountainside, let freedom ring.

And when this happens, when we allow freedom ring, when we let it ring from every village and every hamlet, from every state and every city, we will be able to speed up that day when all of God's children, black men and white men, Jews and Gentiles, Protestants and Catholics, will be able to join hands and sing in the words of the old Negro spiritual:

                Free at last! Free at last!

                Thank God Almighty, we are free at last!³

Oduvjek sam znala da nisam tipična cura, bila sam nemirno dijete, luda tinejđerka.... Nakon svega toga, pretvorila sam se u dobru curu, našla sam dečka za kojeg sam mislila da je cijeli moj svijet. I onda se desilo, dugo je trajalo... Bio je jako dobar prema meni, još uvjek je, ali....

            Nekako se u međuvremenu promjenio se, nije više ono što meni treba, a to je jedino što mi je najdraže... sloboda....

            Otišao je prvi put, drugi put, treći put, ali četvrti puta ko da je sve puklo u meni. Je da se on uvjek vratio, ali nije više to to, mjeseci razdvojenosti i samoće, nakon što se privikneš na nešto takvo, jako je teško priviknuti se na zajedništvo i kompromise.. Ipak sam ja nešto poput lude cure kojoj treba zabava, život je jednostavno prekratak.. Ima toliko toga što treba vidjeti, proživjeti, osjetiti.....

            Uvjek sam bila posebna, na sreću život mi je pružio nove šanse...

Sad živim nešto poput duplog života...

Njemu sam dobra cura, ali kad ode i ostavi me samu, ko da se nešto ispusti iz mene i jednostavno, to sam ja....onako neobična, puna života, opuštena i opićena...

            Naučila sam uživati i živjeti, ali nekako to sam oduvjek znala.... ;o)

Toliko malo treba da se učini toliko puno....

Toliko malo treba da se slomi nešto tako jako....

Koliko li je samo potrebno da želja za životnim uživanjem stupi na površinu jedne osobe??

Godine su prošle.......

Tako brzo i tako intenzivno...

A ja živim život punim plućima i nikako da se smirim...

Dal je to nešto u meni ili su svi takvi?  Neznam, ali samo znam da je život predobar da bi ga uništili nepotrebnim zabrinjavanjima!!!!

Hej ljudi...

Eto i danas kad se sjetim tog ljeta, ne vjerujem da sam uistinu ja sve to proživljavala.. Čini mi se kao da je sve to bio neki jako dobar film, ili još bolja maštarija...

S obzirom da smo uskoro počeli raditi u istoj smjeni počeli smo jako puno vremena zajedno provoditi ( još se uvijek pitam dal su nam smjene namjerno poklopili ili je to bila totalna slučajnost.... mada se ni nebi iznenadila da nam je to njegov šef namjestil koji je usput da kažem budala tolika da nema veće, inače ne podcjenjujem ljude i ne govorim ružno o ljudima, ali ovaj tip, ja mislim da nitko ni prirodno nije toliko glup koliko je on..takve ljude bi trebali izložiti u muzej da im  se ljudi dive...)

Dakle

Sve je išlo poprilično brzo...prvih dva dana, bio je pažljiv, ali ja znam da sam ja osoba koja poprilično uvijek dobije što želi, i kad mislim da je nemoguće, nekako se uvjek pogodi da dobijem to kaj sam si zamislila. Znam da to nikako nije dobro. Razmazili su me i to jako. A i ovo ljeto me posebno razmazilo...

Jednostavno sve što bi cura ikada mogla poželjeti, a čak i više..

Moj rad na moru je bio nešto što bi mislim svatko mogao poželjeti,ali samo u najluđim snovima. Jer to što se meni događalo, do sad sam samo sanjala.

Bilo je ludih provoda, ali to bi uvijek netko prekinul, škola,starci, dragi......

A s njim, kao da mi je netko skinuo lanac sa noge i pustio me da lutam...

Moram priznati da nikad nisam bila tako opuštena, dobre volje i tako se dobro zabavljala kao s njim to ljeto... nekako je uvijek znao što mi treba, bilo je kao da mi čita misli.

Ljeto na moru je stvarno jako čudna stvar, izgubiš zdrav razum i prepustiš se uživanju, osobito ako imaš nekoga tko ti budi maštu.. Tj.još bolje misli tvoje misli...

Sjećam se kad sam ga jednom zalijala kantom punom ledene vode...pukel je...ali kad je bilo toliko vruće, a i rekla sam mu da ću to napraviti, ko mu je kriv kaj mi nije vjeroval.. uglavnom mislim da me poslje toga ganjal skalperom oko pumpe, ili je to bilo koji drugi dan.. uglavnom nikada se u životu nisam tako zabavljala. On je uistinu valjda jedini čovjek koji me shvača i koji mi na ničemu ne zamjera, kaj god napravila.

Makar su mi bile najdraže šetnje plažom, pokoje kupanje u javnosti...( on već zna na što mislim )...noćna kupanja, kojih ni nije bilo toliko...nikako ga natjerati u more... Naravno kad treba zavesti curu bacit će se, ali kad je već zavede...ništa od toga...  Muški.. Da ne govorimo o većerama i ružama, raznim sitnicama kojima me uvijek podsjetil da misli na mene... i to je savršen dečko...

Jest da mi je sve to godilo i pasalo, kojoj curi i nebi... Ali ja sam čudna cura koja voli neobične stvari...tako da je meni bio jedan od luđih provoda kad bismo sjeli u auto, napunili ga „pivama“ i pošli u ludu vožnju.. tu i tamo koji puta stali na mali odmor ili jednostavno uzeli još materijala..

Najviše me iznenadio kad je jednu večer ( bila je neka proslava u centru ) ostal doma sa mnom, umjesto da ode s ekipom, iako sam ga ja nagovarala da ode ( kao čim ti odeš, ja ću zaspati ), i nikako da ode, da ja sam bila nešto bolesna, propuh me provukel po leđima i nisam se mogla pomaknuti...on je ostal kraj mene i brinul se da mi slučajno nešto nebi pofalilo...i uvijek kad bi mu rekla da me nešto boli ( jer ja sam stvarno osoba sklona nezgodama i uvijek me zna nešto boljeti, pa kad kažem da me boli ljudima obično to prođe preko glave, jedino moji se malo bolje brinu ), postao bi nježniji prema meni..

Ali jednu stvar mu moram priznati, uvijek, baš uvijek me iznenadi....

Možda ja to očekujem ili se makar nadam da će to napraviti i nikad me do sad nije iznevjeril...skoro uvijek kažem znala sam...a njemu je žao što me nije iznenadil..ali u krivu je, on napravi baš ono što bi ja htjela da na pravi i to mi se jako sviđa kod njega.(govorim mu da me je razmazil, ali na to on uvijek kaže da ništa nije previše za mene, ali ja mislim da možda i je, možda ipak ja to sve ne zaslužujem, a još manje dečka poput njega....)

Pozdrav ljudi....

Nije me dugo bilo...dogodilo se toliko toga u mome životu da to nije istina...nažalost napravila sam toliko gluposti da to nisu istine, ali neću sad o tome, nego je vrijeme da polako počnem završavati svoju priču koja se stvarno odužila i obečajem da ću je u narednih nekoliko dana dovršiti do kraja...

Dakle dogovorili smo se da se nađemo ipak na piću, mada ni sama neznam što mu je bilo da je pristal s obzirom da sam se jako bezobrazno ponjela prema njemu i odlučila kao i obično, da skoro sve bude onako kako ja poželim(nenamjerno i neplanirano, uvjek se nekako zločesto ponesem prema ljudima koji to najmanje zaslužuju i do kojih mi je najviše stalo)..

Nisam mogla vjerovati kad sam se spustila i ugledala njega kraj svoje zgrade, u neku ruku nadala sam se da neće doći najviše iz razloga jer nisam znala što napraviti ali i  jer sam znala što će se desiti ako dođe. Vjerujte mi desilo se upravo to čemu sam se i nadala....ali o tome malo kasnije..

Kad sam ga ugledala sva moja hrabrost je doslovno pala u vodu. Zaklecala su mi koljena, a i pošteno sam se oznojila i stvarno nisam znala što reči, ali sam ga samo htjela gledati. I tako sam šutjela i gledala ga. Iskreno, pitala sam se zašto. Zašto mene taj čovjek toliko voli nakon svega što sam mu napravila. I kako je to uopće moguće. U tim trenucima bio je jednostavno prekrasan, toliko privlačan, tajanstven, ali opet... neznam, znam da su me cijelim putem prolazili trnci i znala sam da se najviše hoću napiti da skupim dovoljno hrabrosti da mu kažem nešto, da se nekako opravdam, ali i znala sam da svaki put kad sam se s njim napila to je uvijek bio nezaboravan provod. S njim se uvijek nešto novo i uzbudljivo događalo nikako mi nije moglo biti dosadno i svaki put se potrudil da me nečim novim iznenadi. Kao i obično, tu me većer iznenadil na način na koji sam se najmanje nadala, ali sam ga najviše priželjkivala.

Iako je on mislil da to sve radim samo da ga izludim i da točno znam kaj radim, iskreno nisam imala pojma (možda sam podsvjesno i znala kaj radim,ali tko to zna, ja možda, ali ipak može nešto ostati i tajno), znala sam samo da ga želim više nego išta.

On nebi bio on da me nije odveo na neko romantično mjesto, a mislim da je i sam bio jako dobro svjestan svega što je napravil, pa čak i da je jako dobro i razmislil o nekim stvarima jer mu je na čelu jako jasno pisalo, ko da mu je neko vodootpornim flomasterom napisal na čelu da me hoće...

I tako ja nebi bila ja da nije bilo po mome i da se nije pio moj izbor, a to je ni više ni manje dum-dum teqila, ali sa spriteom, moja omiljena cuga.....

Nakon nekoliko komada netko se slomil, a to nisam bila ja. Možda me lupilo malo, ali ne toliko koliko je to lupilo njega, i jedno za drugim kad smo krenuli doma presjekao mi je put, stao ispred mene i bez riječi i imalo okolišanja jednostavno me poljubil....

Samo tako.

Htjela sam to, naravno da jesam, ali nisam se tome ni nadala, a još manje očekivala. Zbunil me skros i moram priznati da je on jedina osoba kraj koje ja skoro uvijek ostanem bez teksta, jer me svaki puta iznanadi.

To je jednostavno bio ogroman val osjećaja. Htjela sam ga tresnuti, ali ja mislim da sam ga umjesto toga samo pitala što to radi. I ni manje ni više, ponovno me poljubil. Prvo što mi je u tome trenutku palo na pamet bilo je „znala sam“, ali još mi ni dan danas nije jasno zašto.

Uglavnom u tome trenutku ko da su mi se noge odsjekle(moram priznati da se savršeno ljubi....kad se sad sjetim toga naježim se...hm....dosta! neću više...)

Bila sam zbunjena i to jako, ali najviše zbog njega, ne toliko zbog sebe. Neznam ni sama zašto sam ga tu većer prvo odbila (htjela sam ga, ali možda zato jer me zanimalo koliko će biti uporan, ali u jednu ruku znala sam da i neće biti toliko, da će biti pažljiv, zbog sebe da ga ponovno ne povrijedim), uglavnom odlučila sam napraviti nešto što u životu nisam i moram priznati da ne žalim zbog toga ni jedne jedine sekunde...

I tako je ludo i nezaboravno ljeto počelo...

Eto..

I tako sam ja uspijela pobjeći na stan. Moram priznati kako mi se cimerica i nije baš previše svidjela na prvi pogled, ali nekako sam se prisilila da mi se svidi, ali sad nakon nekog vremena ipak shvaćam da me prvi pogled ipak nije prevario. Isto je tako bilo s curom s kojom sam radila.. Čudne su mi bile te cure.. Čine se skros ok, a na kraju ispadnu da su prave koze, s time nikako ne želim uvrijediti koze... Mislim, ja jednostavno ne volim licimjerne i preračunjive osobe, jer sama nisam takva.

Ali dobro vratimo se mi komadu dalmatincu... mada samo čeka da objavim novi post da ga može pročitati. Dakle, sljedeći dan me naravno kačila popodnevna smijena, a s obzirom da sam na posao išla s djelatnikom, nikako nisam mogla izbjeći smijenu i njega. Ali sam se iznenadila kad sam ga vidla na pumpi, nije me htio ni pogledati... Podvio je rep ko LISICA... Mislim da u životu nije brže obračun napravil nego taj dan. To je stvarno bilo jednostavno prebrzo. Nisam mogla vjerovati!!!!

Uglavnom, pobjego je s pumpe kao vrag od tamijana, mada što se tiće onog kratkog vremena što je proveo na pumpi kad ga nisam gledala, jednostavno sam nekako osjećala njegov pogled na svojoj guzi! I vjerovali ili ne, bila sam u pravu! I kad sam već mislila da sam se izvukla, dva sata kasnije čula sam ga kako se približava pumpi. Jer njega je teško ne čuti na kilometar udaljenosti. Preletio je kraj pumpe ko metak. Ajme spasa li.

 Predpostavljala sam di ide i zaključila da ga neće biti natrak minimalno 4 sata, ali sam se naravno, ovaj put, prevarila. Nije ni prošlo 5 minuta i eto njega natrak ni manje ni više na pumpu! Nisam znala što bi, pošto mi je rekao da bi rađe da ne pričamo, jednostavno nisam znala kaj da mu velim. I naravno dođe do mene i kaže mi kako misli da neće biti nikakvog problema budemo li razgovarali. Ajme, ludog li dalmatinca, ni sam nezna što hoće. Ali moram priznati da me totalno isprovociral i da sam mu se pošto poto odlučila osvetiti (mada ću sigurno požaliti zbog nekih od izjava nema veze, preživit ću da me zeza). I tako sam mu sljedeći dan odlučila poslati poruku i pozvati ga na piće. Hoćeš ok, nećeš ok. Ili će biti kako ja kažem ili neće nikako biti.

 I vjerovali ili ne pristao je na piće pod mojim uvjetima, što me, moram priznati veoma iznenadilo........više o tome sljedeći put....pozdrav........pusa..............

Hej...malo me dugo nije bilo, ali eto sad ću sve nadoknaditi...

I tako se polako bližio dan mog odlaska, tj.polaska k njemu, opet. Neću poricati da sam bila užasno jako nervozna i pomalo sam se užasavala pomisli da ću ga sresti, vidjeti i raditi s njim. Nekako smo sklopili pakt da se nećemo više ćuti i da nečemo više razgovarati, njemu će to biti lakše... i tako se ni nismo više čuli to trenutka kad ja nisam saznala točno vrijeme odlaska/dolaska i odlučila mu poslati sms, mislim da mi je to bio jedan od doslovno težih sms-ova koje sam ikada morala poslati, jer budimo iskreni, zeznula sam stvar i to na veliko! Dakako da ne spominjemo mog dečka koji je kao i obično opet bio u vani i radio (Njemačka).

 I tako sam mu ipak poslala sma kao tipa bi li njemu smetalo da dođem i kad mislim doći. Ok, bio je jadan sms, znam, ali svejedno sam ga morala napisati.

Naravno odgovorio je da zna već odavno da dolazim i da je to htio čuti od mene, a ne od nekog drugog, ali da nema ništa protiv da dođem.

I tako je došla ta kobna nedelja... zašto kobna, pitate se, pa eto.

Na put sam krenula u  3 sata ujutro, što bi bio već i ponedjeljak, ali s kime sam išla, ajme meni....tip je ono čisto ok, ali majko mila ala taj zna dosađivati... Čak ni pravljenje da spavam nije pomoglo...samo je pričal i pričal i pričal... To ni nije toliko grozno, nego je vozil toliko sporo da mi se put koji bi inače trebal trajati 4 sata, odužil na 6 i po sati!!!!! I da ne računamo činjenicu da je moj odlazak na 2 mjeseca trebalo proslaviti, tako da nisam ni 3 dana prije spavala i moram priznati totalno me još držal mamurluk.

Ali dobro i taj put je prošao...

I tko eto mene na pumpi ujutro u 8 h i saznam da odmah moram raditi.. koja šuga. Onako umorna moram raditi, i šećer na kraju, pogodite tko mora doći popodne raditi!

Mislim, i što da se onda napravi, znam da ne želi pričati sa mnom i znam da će biti totalni neugodnjak....najbolje se izvući, i ruku na srce uistinu sam bila totalno umorna. I tako sam uspjela izmoliti da me odvezu na stan koji ni nisam znala di je ni kako izgleda, pa sam se eto uspjela izvući...

Za sad....

Dakle...

Sve je bilo jednostavno savršeno, polako sam se počela opuštati i jednostavno uživati u onome što stvarno jesam. I polako su počeli popuštati okovi na nogama i spona koja me je jednostavno davila nestala je.. ali naravno, ljeto nebi bilo ljeto da ne završi jednog dana, naravno, sve ljepe stvari kratko traju.

I tako sam ja morala doma, ali naravno, uz obečanje da ću se vratiti i da ćemo se stalno čuti, po mogućnosti i vidjeti, ali naravno, mene je kod kuće čekao tamničar koji je činio gotovo sve kako bi mi stavio uže oko vrata.

A ja sam mu popuštala i dopustila si da se kraj njega osjećam kao da padam u ponor i jednostavno nestajem bez traga.

Ali jednostavno sam ga toliko voljela da uopće nisam mislila na sebe,ali nisam ni nikog zamjećivala oko sebe, uvijek je bio on i samo on.

Tako koliko se god toga promijenilo, koliko sam se ja promjenila preko ljeta, pomoglo je ali ne toliko i opet sam mu se vratila, i natjerala jednu predivnu osobu kojoj je bilo toliko stalo do mene, da zbog mene proživljava pakao boli. Moja konstantna odbijanja.

Čuli bi se mi tu i tamo kad bi se ja napokon ovog svog rješila na nekoliko trenutaka. Znala sam da pati zbog mene, htjela sam ga ostaviti na miru i ne javljati mu se, da me zaboravi, da mu bude lakše. Možda malo, jer sam već ovako i onako mu dovoljno štete napravila i jednostavno mislim da ipak nisam bila ni napola svijesna činjenice da je njemu uistinu veoma stalo do mene.

On bi mene zvao jednostavno samo kad bi razbio auto i jako sam dobro znala da se to u 85% svaki put dogodilo radi mene, a onih 15% radi pijanosti i drugih problema. Znali smo oboje.

Tako mi je bilo teško što toliko pati zbog mene, mrzila sam se zbog toga, i još se uvijek mrzim što je patio zbog mene..

Ali još uvijek ne vjerujem kako je uspio izdržati sve moje mušice i bio toliko strpljiv i brižan...

E a sad moram krenuti malo pospremiti stol i te sitnice..

Čujemo se ubrzo...puno pozdrava....

Ima li na svijetu nešto gore od nesretne i neuzvraćene ljubav?

Mislim da nema. Jednostavno nema....

Ali ima li gore nego biti u vezi, biti ludo zaljubljen, jednostavno voljeti toliko da boli i davati sve, a skoro ništa ne primati za uzvrat....

E to se meni dogodilo.

Imala sam dečka, čak mi je bio i zaručnik koji je samo znao primati, ali nikako davati, ono što bi on meni dao bile bi samo mrvice ljubavi...voljela sam ga stvarno užasno jako, ali pokazivati nekome ko ti ne vjeruje da ga voliš iz dana u dan, svaki dan, jer on želi da mu polkažeš i da mu govoriš. To je stvarno neizvedivo, mislim, kaže on tu i tamo koji puta volim te, ali ti ne govori da mu se sviđaš ili da si mu ljepa samo iz razloga da se nebi uobrazila i postala umišljena. I onda te još ostavi samu radi posla i ode raditi, očekujući od tebe da si doma i da nejdeš nigdje da samo njega čekaš po 3-4 mjeseca, naravno tu i otpadaju kave s prijateljicama, nema fakulteta dalje os kuće da ga nebi slučajno prevarila, našla nekog boljeg ili tako nešto..

Takav je moj život bio 3 godine. On bi otišao raditi na 3 mjeseca, a ja bi čekala da se vrati, lagala mu da sam doma, da ne izlazim i potajno se nalazila s prijateljicama na kavi. Jer što bi on meni više branio to sam ja upornije izlazila. Možda iz inata, neznam. Jednostavno mi se išlo svaki puta kad bi on zabranio. Nebi ga varala, voljela sam samo njega, nisam ni nikog pogledala, a di bi tek poljubila...

I onda se dogodilo, jednog ljeta na moru. Prošlo ljeto. Bilo je ko grom iz vedra neba, u potpunosti neočekivano. Upoznala sam nekog.

Bio je toliko drugačiji, toliko neograničen i zanimljiv,  ništa mu nije bilo teško, a s njim je uvijek bilo savršeno.

U potpunosti me promjenil. Vratio me u normalu i kao da je nešto u meni jednostavno puklo. Neznam, nakon duže vremena počela sam uživati uz njega. Zabavljati se.

Ali više o tome drugi puta....sad moram ići se pakirati...kamo?  Drugom prilikom....

Pozdrav, i puno pusa!!!!!!!!